Književnost je umjetnost koju najviše trošim. Mislim se kako je zakinuta kao što ijedna druga nije. Najprije je srezana u okvire književnih nacionalnih jezika i ostala bez onog svog pravog krova nad glavom, dijelekta. Zatim je i taj standardni jezik zvučno i znakovno drukčiji od drugih standardnih jezika, znači ne prevodiv. Jer ti znakovi su apstrakcija koja opisuje neku apstrakciju, opisuje duh osobe, koji to nije ako koristimo druge znakove, izabrane između stotine opcija koje isto znače a opet tako različite, i nitko ne zna da li bi tu skupinu znakova na tom jeziku izabrao autor da je rođen u tom govornom dijelu svijeta.
Ako je jezik zvučno autorsko djelo, kao što jest, onda ista knjiga na svakom jeziku drukčije odzvanja i sasvim drugu priču priča. Na svakom jeziku dirigent drukčije dirigira i po njegovim pokretima nikad nitko ne bi zaključio da se radi o istom djelu.
Ako je jezik riječ, kao što jest, onda svaka riječ govori sedam i pol milijardi slika, koliko ima ljudi na Zemlji, jer ne postoje dva čovjeka na svijetu niti u povijesti ikad, kojima će ista riječ govoriti istu sliku.
Sad se mislim kako je to ustvari slučaj sa svakom umjetnošću, samo nije tako očito kao kod književnosti. Bar meni nije.
Ako je jezik zvučno autorsko djelo, kao što jest, onda ista knjiga na svakom jeziku drukčije odzvanja i sasvim drugu priču priča. Na svakom jeziku dirigent drukčije dirigira i po njegovim pokretima nikad nitko ne bi zaključio da se radi o istom djelu.
Ako je jezik riječ, kao što jest, onda svaka riječ govori sedam i pol milijardi slika, koliko ima ljudi na Zemlji, jer ne postoje dva čovjeka na svijetu niti u povijesti ikad, kojima će ista riječ govoriti istu sliku.
Sad se mislim kako je to ustvari slučaj sa svakom umjetnošću, samo nije tako očito kao kod književnosti. Bar meni nije.
Primjedbe
Objavi komentar