Želim vam da ste među tom većinom

Naradio sam se rutinskih poslova. Ti poslovi su plaćali moje račune. Pa tko ih onda ne bi volio.
Danas mi je hodanje rutinski posao. To je zdravo. Pa tko to onda ne bi volio.
Mišići se umore. Spavamo pa se odmore. Ali pravi umor, pravi ogromni trošak energije se događa u našem mozgu kad i zove se snaga volje. Posao kojeg ne volimo, rutinski, ponavljajući, dosadni posao, ali ga moramo raditi jer nas hrani, traži od nas ogromnu snagu volje svaki dan, da bi ga obavljali, uzme nam svu energiju, jedva se vučemo, prejedamo se slatkim jer mozak se hrani glukozom, jedemo bez veze, sve se poremeti, debljamo se. I tako svaki dan.
Umjesto da takav posao radimo s nula snage, na autopilotu, na navici, potrošimo na njega toliko energije koliko zaslužuje, koliko i traži, a to je nula, nula.
Zamislite da se svaki put vraćamo provjeriti da li smo sve ploče pogasili, da li smo svijetlo auta ugasili jer više ne čujemo signal koji se javlja kad izlazimo iz auta, koje bacanje hrane koju smo pojeli. Trošimo je za krive poslove.
Zar se ne vraćamo kući kao što su se konji vraćali. To je rutina, to je autopilot.
Ostalo vrijeme radimo što želimo. Meni je to išlo za rukom i danas mi ide. Ide to većini ljudi. Želim vam da ste među tom većinom.