Aristotelova izreka "da se susrećemo sa sve više ne znanja što više znamo" danas bi nadogradio ovako: "sve više radimo u neznanju što više znamo".
Jer, danas se zalijepimo za poslove o kojima ništa ne znamo niti imamo koga pitati o njima niti smo u školi čuli za iste.
Roditelji, profesori, prijatelji im se čude i kažu završi fakultet, zato što nitko ne vidi što oni vide. Svi vidimo samo ono što je u našem krugu znanja i iskustva. Kako nam se povećava krug znanja, tako nam se povećava kružnica ne znanja. Svi imamo svoje kružnice ne znanja i neki od nas, sve više nas danas ugledaju svoj put u nekom ne znanju i izlaze iz svoga kruga znanja kroz tu točku na kružnici, u ne znanje i tu stvaraju svoj novi krug znanja i iskustva i povećavaju svoju kružnicu ne znanja.
Netko im može reći dobro, ostvarili ste svoj cilj na tom novom području, sad se vratite fakultetu. Ali oni vide što taj netko ne vidi jer je taj netko u svom krugu znanja možda miljama daleko od njihovog kruga znanja. Svi imamo horizont svog znanja, i to su potpuno različiti horizonti, od kud dolazi do nesporazuma. Iako fizički oboje gledaju u istom pravcu, ne vide isto.
Nema dva čovjeka na svijetu koja vide isto, ali većina mora ostati u svom krugu znanja radi financija. Zovemo to i svojom komfor zonom.
Ulaziti u nepoznato i u nepoznatom graditi novo do tad nepoznato tržište rada, za mene je jedna vrsta inteligencije. Svi smo mi u nečemu više ili manje inteligentni, u nečemu genijalni, zato svatko od nas sluša sebe, ne sluša roditelje, ne sluša učitelje i prijatelje, sluša sebe. I donosi odluke. Sve vrste inteligencija u nama su silnice i odluku donosimo prema rezultatskoj silnici. Rezultanti.
Druga je stvar sredina u kojoj živimo. Ta sredina može najviše cijeniti najboljeg lovca, najboljeg vinara, najboljeg čistača ulica ili rudara, najboljeg startapera, pastira ili učitelja, inženjera, krojača ili liječnika. Nema sredina na svijetu koje jednako cijene sve. Ali postoji nešto što cijene sve. To nešto je uspjeh na novom, nepoznatom terenu. To cijene sve sredine. Zašto? Zato što su naši postojeći krugovi, naši postojeći komfori, stalno ugroženi, mi drhtimo u strahu u svojim krugovima, i naša jedina nada su oni ljudi koji kroče u nepoznato i tamo ostvaruju svoju karijeru i pomažu drugima da učine isto. Šire nam prostor za rast. Takvima ćemo najviše pomoći ako kažemo iskreno svoje ne slaganje s njihovim izborom i nagovaramo ih da se vrate u uhodani krug znanja koji je po nama najsigurniji i najbolji na svijetu, generacijama dokazan. Takav naš iskreni stav će te ljude još više uvjeriti da su na dobrom putu, ma koliko isti bio nepoznat, uostalom baš zato. Da vide što drugi ne vide. Da shvate da ti drugi imaju visoki zid ispred svojih očiju tamo gdje oni imaju vrata u cijeli novi svijet.
Danas, više nego ikad nam trebaju ljudi s inteligencijom za rad u nepoznatom. Nekad je čovjek krčio džunglu da zasadi pšenicu. Danas radi to isto. Sve je isto samo je džungla drukčija i sve veća i veća što je više krčimo. Raste krug znanja a s njim i kružnica našeg ne znanja i na njoj sve više vrata za ulaz u nepoznato.
Na kraju ćemo imati samo jedan krug od 7 ili već 8 milijardi ljudi, svi stojeći na toj kružnici, licem okrenuti prema nepoznatom a iza leđa nam je sve poslove uzela tehnologija i goni nas u nepoznato gdje svi imamo siguran posao. Nemamo svi vrhunsku inteligenciju za kročiti u nepoznato, ali svi možemo o tome puno naučiti od onih ljudi koji tu inteligenciju imaju.
Jer, danas se zalijepimo za poslove o kojima ništa ne znamo niti imamo koga pitati o njima niti smo u školi čuli za iste.
Roditelji, profesori, prijatelji im se čude i kažu završi fakultet, zato što nitko ne vidi što oni vide. Svi vidimo samo ono što je u našem krugu znanja i iskustva. Kako nam se povećava krug znanja, tako nam se povećava kružnica ne znanja. Svi imamo svoje kružnice ne znanja i neki od nas, sve više nas danas ugledaju svoj put u nekom ne znanju i izlaze iz svoga kruga znanja kroz tu točku na kružnici, u ne znanje i tu stvaraju svoj novi krug znanja i iskustva i povećavaju svoju kružnicu ne znanja.
Netko im može reći dobro, ostvarili ste svoj cilj na tom novom području, sad se vratite fakultetu. Ali oni vide što taj netko ne vidi jer je taj netko u svom krugu znanja možda miljama daleko od njihovog kruga znanja. Svi imamo horizont svog znanja, i to su potpuno različiti horizonti, od kud dolazi do nesporazuma. Iako fizički oboje gledaju u istom pravcu, ne vide isto.
Nema dva čovjeka na svijetu koja vide isto, ali većina mora ostati u svom krugu znanja radi financija. Zovemo to i svojom komfor zonom.
Ulaziti u nepoznato i u nepoznatom graditi novo do tad nepoznato tržište rada, za mene je jedna vrsta inteligencije. Svi smo mi u nečemu više ili manje inteligentni, u nečemu genijalni, zato svatko od nas sluša sebe, ne sluša roditelje, ne sluša učitelje i prijatelje, sluša sebe. I donosi odluke. Sve vrste inteligencija u nama su silnice i odluku donosimo prema rezultatskoj silnici. Rezultanti.
Druga je stvar sredina u kojoj živimo. Ta sredina može najviše cijeniti najboljeg lovca, najboljeg vinara, najboljeg čistača ulica ili rudara, najboljeg startapera, pastira ili učitelja, inženjera, krojača ili liječnika. Nema sredina na svijetu koje jednako cijene sve. Ali postoji nešto što cijene sve. To nešto je uspjeh na novom, nepoznatom terenu. To cijene sve sredine. Zašto? Zato što su naši postojeći krugovi, naši postojeći komfori, stalno ugroženi, mi drhtimo u strahu u svojim krugovima, i naša jedina nada su oni ljudi koji kroče u nepoznato i tamo ostvaruju svoju karijeru i pomažu drugima da učine isto. Šire nam prostor za rast. Takvima ćemo najviše pomoći ako kažemo iskreno svoje ne slaganje s njihovim izborom i nagovaramo ih da se vrate u uhodani krug znanja koji je po nama najsigurniji i najbolji na svijetu, generacijama dokazan. Takav naš iskreni stav će te ljude još više uvjeriti da su na dobrom putu, ma koliko isti bio nepoznat, uostalom baš zato. Da vide što drugi ne vide. Da shvate da ti drugi imaju visoki zid ispred svojih očiju tamo gdje oni imaju vrata u cijeli novi svijet.
Danas, više nego ikad nam trebaju ljudi s inteligencijom za rad u nepoznatom. Nekad je čovjek krčio džunglu da zasadi pšenicu. Danas radi to isto. Sve je isto samo je džungla drukčija i sve veća i veća što je više krčimo. Raste krug znanja a s njim i kružnica našeg ne znanja i na njoj sve više vrata za ulaz u nepoznato.
Na kraju ćemo imati samo jedan krug od 7 ili već 8 milijardi ljudi, svi stojeći na toj kružnici, licem okrenuti prema nepoznatom a iza leđa nam je sve poslove uzela tehnologija i goni nas u nepoznato gdje svi imamo siguran posao. Nemamo svi vrhunsku inteligenciju za kročiti u nepoznato, ali svi možemo o tome puno naučiti od onih ljudi koji tu inteligenciju imaju.
Primjedbe
Objavi komentar