Kad mi dosade kratke rečenice, ubacim složenu rečenicu, koja je sastavljena od tih kratkih, ali se u svakoj od tih rečenica pozicija riječi promjeni u odnosu kakav je redoslijed bio dok su rečenice stajale samostalno. Zanimljivo je analizirati prijevod na hrvatski, takvih složenih rečenica.
Ništa ne pamtim. Gledam "formule" i slažem riječi kako su složene u originalnoj rečenici. I tako dok mi ta rečenica i svi njeni klonovi ne dosadi. Pri tom koristim nove riječi. Koristim, a kad će one biti aktivni dio moga govora bit će kad budu. Samo ti Ivica vježbaj, akvizicija rečenica za cijeli život je posljedica ponavljanja.
Mogao bih početi čitati jednostavne priče. Rečenice će mi tu biti puno zanimljivije od same priče. Kad čitam nobelovca fokus mi je poruka autora pa rečenicu i ne vidim.
Nema multitaskinga u radu mozga. Naš mozak je DOS operacijski sustav, nije Windows. Može raditi samo jedna aplikacija. Zato i čovjek može raditi u jednom trenutku samo jedan posao. To što čovjek zove više zadaćnost i kako je on u tome spretan više ili manje, samo je varka, iluzija. U svakom trenutku mozak sanja jedan san, jednu scenu, i niže ih jednu za drugom. Mozak je ekran na kome je samo jedan film u vremenu, nema prozora pa da sanjamo 10 snova na jednom ekranu.
Zato nikad ne reci da možeš raditi više poslova istovremeno. Ne možeš. Nitko ne može. Jedan za drugim, to možeš i tako radiš.
Da bi te poslove zapamtili za cijeli život moraju trajati danima i mjesecima i godinama. Niz petminutnih poslova u 8 sati je ništa. Pojma nemaš što si radio kad ideš kući s posla.
Evo kako učim posvojne zamjenice na meni zanimljiv način: https://www.youtube.com/watch?v=Q7I9E63aE2A
Vama to ne mora biti zanimljiv način, ali i može, testirajte.
Primjedbe
Objavi komentar