Will: Yeah, so, uh, I gotta run.
Will: Je, da, uh, moram ići.
gotta = have to.
Izgovara se: gara.
To je fraza i ne znači "moram trčati" nego "moram ići". Zato je važno slušati dijaloge i steći uvid u idiome, u fraze.
Kad sam to počeo svaki put bih pomislio pa ja to ne ću nikad znati u aktivnom mome govoru, međutim, pravilo 80:20 je i ovdje spasonosno a glasi: 20% fraza ćemo čuti u 80% dijaloga. Pošto ih je samo 20% i pošto se često susreću, onda ćemo ih i usvojiti. Malo ih je i čut ćemo ih svaki dan.
U cijelom ovom tekstu najvažnije je ono "svaki dan". Čut ćete ih svaki dan samo ako slušate engleski svaki dan. Moj zadatak je dakle samo slušati svaki dan. O svemu ostalom brine moj mozak automatski, jezik je našem mozgu hrana kao što je stomaku njegova hrana.
Naš mozak se silno veseli kad mi učimo strani jezik. On radosno uzvikuje, opet sam dijete. Ali mi se upetljamo, prepadnemo se kako je nemoguće govoriti kao izvorni govornik, ma niti blizu tome, ne-mo-gu-će i oduzmemo našem mozgu njegovu dudlu.
Ili pak otmemo tu dudlu i dademo je dijelu mozga koji memorira našom voljom, to nije dudla, to je čekić, taj dio mozga smo mi mozgu oteli i zakucavamo mehanički strani jezik. To je neprirodno. Memoriranje je industrijski izum. Industrija je trebala nove procedure, nove pokrete i štancala je ljude za te poslove. Industrija je izmislila rok. Škola ima rokove. Seljakov rok je uvijek isti, godišnja doba. Ljudi su postali lako zamjenjivi vijci. Taj memorirani dio opisa radnog mjesta ugravirao se u čovjekov DNK i nije više trebao energiju za i sa čim razbijati glavu nego što će onaj lik u onoj TV seriji napraviti večeras, a to je više posla za tog lika nego za zaposlenog mislioca.
Jel' vam se desilo da godinama idete istim putem. Onda jednog dana morate na pola puta skrenuti po nešto. Jeste li skrenuli ili produžili? Ja uvijek produžim, pa se vraćam, pa opet produžim, pa se opet vraćam... :)
Jedan mogući scenarij danas je da se sve više ljudi okreće kreativnosti i da istovremeno nam bude trebalo sve manje novca za život koji nama odgovara, a istovremeno toliko malo novca i primamo za svoju kreativnost. Uz puno puno digitale i rada na daljinu.
Velika kriza prije 100 godina riješena je s dva svjetska rata. Ako nam se sad dogodi velika kriza, nju će riješiti digitala i rad na daljinu. Onda je zveckalo oružje, danas zvecka zaštita okoliša svima nama ma gdje bili.
Will: Je, da, uh, moram ići.
gotta = have to.
Izgovara se: gara.
To je fraza i ne znači "moram trčati" nego "moram ići". Zato je važno slušati dijaloge i steći uvid u idiome, u fraze.
Kad sam to počeo svaki put bih pomislio pa ja to ne ću nikad znati u aktivnom mome govoru, međutim, pravilo 80:20 je i ovdje spasonosno a glasi: 20% fraza ćemo čuti u 80% dijaloga. Pošto ih je samo 20% i pošto se često susreću, onda ćemo ih i usvojiti. Malo ih je i čut ćemo ih svaki dan.
U cijelom ovom tekstu najvažnije je ono "svaki dan". Čut ćete ih svaki dan samo ako slušate engleski svaki dan. Moj zadatak je dakle samo slušati svaki dan. O svemu ostalom brine moj mozak automatski, jezik je našem mozgu hrana kao što je stomaku njegova hrana.
Naš mozak se silno veseli kad mi učimo strani jezik. On radosno uzvikuje, opet sam dijete. Ali mi se upetljamo, prepadnemo se kako je nemoguće govoriti kao izvorni govornik, ma niti blizu tome, ne-mo-gu-će i oduzmemo našem mozgu njegovu dudlu.
Ili pak otmemo tu dudlu i dademo je dijelu mozga koji memorira našom voljom, to nije dudla, to je čekić, taj dio mozga smo mi mozgu oteli i zakucavamo mehanički strani jezik. To je neprirodno. Memoriranje je industrijski izum. Industrija je trebala nove procedure, nove pokrete i štancala je ljude za te poslove. Industrija je izmislila rok. Škola ima rokove. Seljakov rok je uvijek isti, godišnja doba. Ljudi su postali lako zamjenjivi vijci. Taj memorirani dio opisa radnog mjesta ugravirao se u čovjekov DNK i nije više trebao energiju za i sa čim razbijati glavu nego što će onaj lik u onoj TV seriji napraviti večeras, a to je više posla za tog lika nego za zaposlenog mislioca.
Jel' vam se desilo da godinama idete istim putem. Onda jednog dana morate na pola puta skrenuti po nešto. Jeste li skrenuli ili produžili? Ja uvijek produžim, pa se vraćam, pa opet produžim, pa se opet vraćam... :)
Jedan mogući scenarij danas je da se sve više ljudi okreće kreativnosti i da istovremeno nam bude trebalo sve manje novca za život koji nama odgovara, a istovremeno toliko malo novca i primamo za svoju kreativnost. Uz puno puno digitale i rada na daljinu.
Velika kriza prije 100 godina riješena je s dva svjetska rata. Ako nam se sad dogodi velika kriza, nju će riješiti digitala i rad na daljinu. Onda je zveckalo oružje, danas zvecka zaštita okoliša svima nama ma gdje bili.
Primjedbe
Objavi komentar