Objavio sam pitanje iz engleskog https://ell.stackexchange.com/questions/247137/why-his-dad-joined-instead-of-his-dad-had-joined i odmah dobio 10 bodova od nekoga kome se pitanje svidjelo, ali odgovor još nisam dobio. Za sad imam samo svoj odgovor.
O toj sam rečenici govorio i u ovom najnovijem videu i još puno toga o razlici između memoriranja i akvizicije engleskog jezika.
Tko je glasno učio slušajući svoj glas, govorio ono što je pročitao, taj je bolji govornik, bolje zna ispričati priču, što je danas postalo glavni alat za samo zapošljavanje jer kako ćeš biti govornik na konferenciji ili govornik koji pita govorom, kako ćeš pitanje složiti jer i pitanje je priča. Govorenje je drukčije od čitanja. Puno čitanja bez govorenja čini nas salbim govornikom i slabim kreatorom priča.
A kad učenik ima priliku govoriti? Nikad ako ne govori dok "štreba".
Kako će glumac govoriti svoju ulogu ako nije govorio. A govorio je i te kako puno puta svaku rečenicu i zar sam ja to sad otkrio, a jesam.
Prvo treba znati govoriti na materinjem jeziku, znati pričati na materinjem a tek onda na stranom jeziku.
Današnji radnik priča. Priča kolegi developeru kako je to napravio, priča timu kako će to raditi, priča na predavanjima, priča dok pita, priča dok marketira, zapošljava sebe i drugoga, priča pisanjem na društvenim mrežama, jer ako on ne napiše što radi tko će, a ako mu to što radi nije reklama, nije priča onda bolje da to i ne radi, pa je opet priča i to što ne radi, odjednom u svijetu žive priče, ne ljudi, nego priče, jer znamo mnoge priče, imena ili nadimke, a fizički smo tko zna gdje tko, virtualnost je sastavljena od priča, zraka, i nema ni zraka ako nema priča.
A video je tu zasjeo na prijestolje. A u videu se priča ne piše nego priča. Dok škole ne uvedu pričaonice, pričajte dok učite, "štrebajte". Knjige su napisali ljudi s puno škole, iskustva i koji vole i znaju pričati. Glasno govorimo ono što smo pročitali i usvojimo to, ne memorirajmo, nego usvojimo, kako o tome u najnovijem videu: https://www.youtube.com/watch?v=6Q3S0mmOaFk
O toj sam rečenici govorio i u ovom najnovijem videu i još puno toga o razlici između memoriranja i akvizicije engleskog jezika.
Tko je glasno učio slušajući svoj glas, govorio ono što je pročitao, taj je bolji govornik, bolje zna ispričati priču, što je danas postalo glavni alat za samo zapošljavanje jer kako ćeš biti govornik na konferenciji ili govornik koji pita govorom, kako ćeš pitanje složiti jer i pitanje je priča. Govorenje je drukčije od čitanja. Puno čitanja bez govorenja čini nas salbim govornikom i slabim kreatorom priča.
A kad učenik ima priliku govoriti? Nikad ako ne govori dok "štreba".
Kako će glumac govoriti svoju ulogu ako nije govorio. A govorio je i te kako puno puta svaku rečenicu i zar sam ja to sad otkrio, a jesam.
Prvo treba znati govoriti na materinjem jeziku, znati pričati na materinjem a tek onda na stranom jeziku.
Današnji radnik priča. Priča kolegi developeru kako je to napravio, priča timu kako će to raditi, priča na predavanjima, priča dok pita, priča dok marketira, zapošljava sebe i drugoga, priča pisanjem na društvenim mrežama, jer ako on ne napiše što radi tko će, a ako mu to što radi nije reklama, nije priča onda bolje da to i ne radi, pa je opet priča i to što ne radi, odjednom u svijetu žive priče, ne ljudi, nego priče, jer znamo mnoge priče, imena ili nadimke, a fizički smo tko zna gdje tko, virtualnost je sastavljena od priča, zraka, i nema ni zraka ako nema priča.
A video je tu zasjeo na prijestolje. A u videu se priča ne piše nego priča. Dok škole ne uvedu pričaonice, pričajte dok učite, "štrebajte". Knjige su napisali ljudi s puno škole, iskustva i koji vole i znaju pričati. Glasno govorimo ono što smo pročitali i usvojimo to, ne memorirajmo, nego usvojimo, kako o tome u najnovijem videu: https://www.youtube.com/watch?v=6Q3S0mmOaFk
Primjedbe
Objavi komentar