Penjačica je najprije bila puzavica. Živjela je u mračnim šumama visokih stabala. Živjela je kratko jer bez sunca biljkama nema života. Visoka su stabla imala na vrhu svoj dio sunca.
Jednog dana mala puzavica krene uz stablo prema vrhu, po svoj komadić sunca, dug život i po snagu za držat se tako visoko kad jednog dana stablo istrune. Ostale puzavice su je posprdno zvale penjačica i smatrale su je ludom jer takvo što ne može pasti na pamet ikome normalnom.
Penjačica je odmah naišla na problem. Drvo ju je počelo trovati nekim svojim lučenjem. Tražila je rješenje i našla ga. Može li ona biti od kakve koristi drvetu? Može. Spriječit će vjeverice i termite da se kuće u stablu i tako mu slabe imunitet. Stablo će zato duže živjeti i umjesto 30 metara dosći će visine od sto metara i tako se riješiti i dinosaurusa koji su brstili sve do visine od 30 metara, pa ni jedno drvo više od toga nije ni uspijelo doživjeti.
I drvo prihvati penjačicu. Ali pravi problemi penjačice su tek tada počeli. naime, još kao puzavica brzo je rasla. Mislila je: brzo ću doseći vrh, brzo ću imati sunca, ali ću biti tanka i slaba pa kad drvo ugine, i ja ću pasti i uginuti. Zato je odlučila sporo rasti i biti deblja i jača, raditi gušće spirale oko drveta. Umjesto dvije godine, rasla je 200 godina. Kad je konačno došla do vrha bila je jaka i samostojna. Drvo je počelo slabiti, truniti i na kraju se srušilo u prah na tlo.
Puzavica je živjela još 500 godina nakon toga. Sunce je grijalo mesnate velike listove na vrhu. Tisuću litara na sat vode iz zemlje je raslo prema tim listovima i isparavalo. To isparavanje je bilo usisivač koji je stvarao obrnuti vodopad u penjačici. Vodena para se pušila iz listova, stvarala pod tlak za povlačenje vode iz korijenja, kondenzirala se i padala na tlo zatvarajući ciklus života za sve stanovnike šume.
Potomci penjačice su se rađali s gotovim rješenjem utisnutim u DNK svake stanice. Od tada se penjačice penju, a puzavice i dalje puze.
U privitku je fotografija jedne penjačice koju sam danas tek spazio, a zanimljiva je po tome kako je jedna penjačica iskoristila jaki kameni stup uz cestu da dodatno ojača svoju budućnost. Ta penjačica je krenula kroz otvor na kamenoj ogradi i umjesto da glupo kao mačka ode dalje na cestu pa pod aute, ona je zgrabila u kravatu kameni stup, vratila se na stablo i nastavila svoj put prema gore.
Od penjačice možemo mnogo naučiti, a ja bih ovdje istakao jedno: sporost, jedan spori ritam kojeg ništa ne može ubrzati. Grad je pobijedio selo jer je ubrzao do krajnjih granica. Struja, internet, digitala su brzi koliko i svjetlost. Rokovi su sve kraći. Frekvencija kojom grad živi je sve veća. To traži sve više energije. Selo to ne može jer je određeno s 4 godišnja doba koja su uvjek 4, ne mogu biti 8, 20, 100. U gradu to može. Strojevi se ne gase 24 sata, 7 dana.
Sve što sad radim, u mirovini, znam da je izvrsno, odlično, održivo samo zato što ne radim u žurbi, ne radim za rokove. Bit će kad bude. A uvijek bude.
Primjedbe
Objavi komentar