E = mc2
Škola = mc2
==============
m = masa, materija, materijalizam
c = izgovorene riječi
Možemo i ovako napisati:
Odgoj i obrazovanje = mc2
==========================
Kad kažemo škola mislimo na ono što škola daje, ne što učenik usvoji. Što učenik usvoji zaslužuje posebni tekst.
Ovdje gledam školu. Ako učitelj i učenici šetaju i razgovaraju, možemo reći da je masa 1 a riječi su 99. Škola raste proporcionalno s masom. Ako se škola ispod koštele preseli u školsku zgradu, škola je narasla za tu jednu školsku zgradu. Za svaku izgovorenu riječ u toj zgradi, škola je narasla za svaku tu riječ na kvadrat. Riječi su znanje, informacija sad, u trenutku kad su izgovorene.
Škola raste s kvadratom riječi. Žive riječi su moguće samo u razredu. Ostala masa-pomagala kao što su knjige, tableti služe za držanje zamrznutog znanja i komunikaciju (učenje) na daljinu. Ako smo u razredu najviše nam donose izgovorene riječi, licem u lice, pa je sve vidljivo, radost, tuga, entuzijazam, zainteresiranost, pozornost, fokus. Ploča i kreda su najprikladniji jer se stapaju s riječima i pokretima, ne prekidaju nit koja je u tijeku, oko svake tehnike je petljanija i zavirivanje u zamrznuto znanje koje je namjenjeno učenju izvan školske zgrade. To bi bilo za školu s izmjenom riječi.
Kad se radi o praksi, onda naravno masa može biti i kamion s prikolicom ako učenik vježba voziti to.
Ako praksu imamo u razredima, projekti, onda treba za tu praksu osigurati 5-6 sati u bloku jednom ili dva puta tjedno što nas vodi do toga da treba imati malo stručnih predmeta u jednom polugodištu, dva tri stručna predmeta najviše.
Riječi su dakle ono "c" i škola raste s kvadratom tih riječi. Trebalo bi u školi investirati puno više u riječi, nego u masu. Praksa se ionako seli u firme ili bi trebala.
Najvrijednije u školi je ispitivanje, kao što je nogometašu nogometna utakmica. Ta utakmica bi zato trebala biti svaki dan i da svi sudjeluju. Moja osnovna i srednja su takve bile. Svaki sat je svatko mogao biti pitan, bez obzira kad je zadnji put bio pitan. Svaki dan sam učio i raspoređivao svoje učenje prema danima ispred sebe. To mi je najuzbudljiviji dio škole, spremati se najbolje što mogu i "odigrati utakmicu" najbolje što mogu. Ta utakmica, ta prijetnja da ću primiti gol (1) a istovremeno i mogućnost da ja dadem gol (5) je razlog zašto nikad nisam izostao iz škole (ne računam višu silu) i što više mi je škola bila najzanimljiviji dio moga odrastanja.
Ako učenik nema "utakmicu" svaki dan (mislim tu i na prijetnju da bude ispitan a ne samo da je ispitan) onda ne vidim razlog za odlazak u školu-zgradu.
Sport je škola. Nogomet je škola. Trener (učitelj) svaki dan ispituje, testira, a sportaši (učenici) znaju da su svaki dan testirani i ispitivani i fokusiraju se na to.
Ja nikad nisam imao problem s odugovlačenjem, odgađanjem, možda baš radi takve škole. Danas ljudi imaju ogroman problem s odugovlačenjem i odgađanjem. Za to postoji engleska riječ:
procrastination /prəˌkræs.tɪˈneɪ.ʃən/ -
the act of delaying something that must be done, often because it is unpleasant or boring.
Ako napišete u Google tražilicu "procrastination" u rezultantskoj listi ima 25.100.000 sadržaja! Ako napišete u TED tražilicu ima oko 100 sadržaja.
Veliki, veliki problem danas, za kojeg prijašnje generacije nisu znale da postoji.
Škola = mc2
==============
m = masa, materija, materijalizam
c = izgovorene riječi
Možemo i ovako napisati:
Odgoj i obrazovanje = mc2
==========================
Kad kažemo škola mislimo na ono što škola daje, ne što učenik usvoji. Što učenik usvoji zaslužuje posebni tekst.
Ovdje gledam školu. Ako učitelj i učenici šetaju i razgovaraju, možemo reći da je masa 1 a riječi su 99. Škola raste proporcionalno s masom. Ako se škola ispod koštele preseli u školsku zgradu, škola je narasla za tu jednu školsku zgradu. Za svaku izgovorenu riječ u toj zgradi, škola je narasla za svaku tu riječ na kvadrat. Riječi su znanje, informacija sad, u trenutku kad su izgovorene.
Škola raste s kvadratom riječi. Žive riječi su moguće samo u razredu. Ostala masa-pomagala kao što su knjige, tableti služe za držanje zamrznutog znanja i komunikaciju (učenje) na daljinu. Ako smo u razredu najviše nam donose izgovorene riječi, licem u lice, pa je sve vidljivo, radost, tuga, entuzijazam, zainteresiranost, pozornost, fokus. Ploča i kreda su najprikladniji jer se stapaju s riječima i pokretima, ne prekidaju nit koja je u tijeku, oko svake tehnike je petljanija i zavirivanje u zamrznuto znanje koje je namjenjeno učenju izvan školske zgrade. To bi bilo za školu s izmjenom riječi.
Kad se radi o praksi, onda naravno masa može biti i kamion s prikolicom ako učenik vježba voziti to.
Ako praksu imamo u razredima, projekti, onda treba za tu praksu osigurati 5-6 sati u bloku jednom ili dva puta tjedno što nas vodi do toga da treba imati malo stručnih predmeta u jednom polugodištu, dva tri stručna predmeta najviše.
Riječi su dakle ono "c" i škola raste s kvadratom tih riječi. Trebalo bi u školi investirati puno više u riječi, nego u masu. Praksa se ionako seli u firme ili bi trebala.
Najvrijednije u školi je ispitivanje, kao što je nogometašu nogometna utakmica. Ta utakmica bi zato trebala biti svaki dan i da svi sudjeluju. Moja osnovna i srednja su takve bile. Svaki sat je svatko mogao biti pitan, bez obzira kad je zadnji put bio pitan. Svaki dan sam učio i raspoređivao svoje učenje prema danima ispred sebe. To mi je najuzbudljiviji dio škole, spremati se najbolje što mogu i "odigrati utakmicu" najbolje što mogu. Ta utakmica, ta prijetnja da ću primiti gol (1) a istovremeno i mogućnost da ja dadem gol (5) je razlog zašto nikad nisam izostao iz škole (ne računam višu silu) i što više mi je škola bila najzanimljiviji dio moga odrastanja.
Ako učenik nema "utakmicu" svaki dan (mislim tu i na prijetnju da bude ispitan a ne samo da je ispitan) onda ne vidim razlog za odlazak u školu-zgradu.
Sport je škola. Nogomet je škola. Trener (učitelj) svaki dan ispituje, testira, a sportaši (učenici) znaju da su svaki dan testirani i ispitivani i fokusiraju se na to.
Ja nikad nisam imao problem s odugovlačenjem, odgađanjem, možda baš radi takve škole. Danas ljudi imaju ogroman problem s odugovlačenjem i odgađanjem. Za to postoji engleska riječ:
procrastination /prəˌkræs.tɪˈneɪ.ʃən/ -
the act of delaying something that must be done, often because it is unpleasant or boring.
Ako napišete u Google tražilicu "procrastination" u rezultantskoj listi ima 25.100.000 sadržaja! Ako napišete u TED tražilicu ima oko 100 sadržaja.
Veliki, veliki problem danas, za kojeg prijašnje generacije nisu znale da postoji.
Primjedbe
Objavi komentar