Ne pitaj se

Da li ja nešto previđam ako kažem sljedeće. Video, ispod njega komentari, pitanja, odgovori, razgovor, u opisu videa linkovi za skinuti skript o kojem je riječ u videu, svatko može taj skript nadograditi, promjeniti, proširiti ili produbiti, tražiti o tome mišljenje drugih ili pokretati svoj YouTube kanal, na kojeg se predbilježimo. Stvaranje mreže predbilježenih na kanale a ujedno i vlasnika kanala, stvara se jedno radno dohodovno okruženje u kojem smo svi učitelji i učenici. I to se dešava.
Kreatori YouTube kanala imaju na raspolaganju besplatan medijski prostor, prostor za pohranu, imaju mogućnost besplatnog predbilježavanja na druge kanale, imaju besplatan marketing i prodaju i jedina im je okupacija sadržaj koji kreiraju. To što kreiraju je ujedno i njihov najbolji marketing.
Nemoguće je konkurirati ovakvom okruženju društvenog učenja kad je riječ o tehnologiji gdje svaki minut ima novosti, pa svako pitanje ima težinu odgovora, svatko može doprinijeti učenju svih jer nitko ne može čitati cijeli internet.
Sadržaj raste strahovitom brzinom, a ljudska pozornost stagnira ili napreduje jako sporo, pa je vidljivost pojedinog sadržaja sve bliže totalnoj nevidljivosti. Pitam se kad ću sakupiti 1000 predbilježbi i steći pravo na prihod od reklama AdSense. I još se pitam, kad i steknem 1000 pretplatnika, da li će prihod biti vrijedan truda.
Odgovorio sam sam sebi ovako:
1. Ako se to pitaš znači da sumnjaš u svoju kreativnost i ideju.
2. Ako se to pitaš znači opet da ne vjeruješ u svoju ideju i kreativnost.
Ako ja volim ovo što radim, onda se neću ništa pitati nego samo raditi to što volim. I tako se sad osjećam.
I ono najvažnije na kraju: ogromna količina sadržaja koja navire na internetu znači i ogromnu nekvalitetu koja uvijek prati svaku kvantitetu. Ako ja vjerujem u svoje radove, ako volim to raditi, ako to potraje, bit će i kvalitetni i ljudi će ih pronaći i širiti glas dalje. Ne moram se brinuti za brojke, one će doći.

Primjedbe