Već sam odradio 3 javna govora na engleskom a namjeravam ih govoriti 40 po savjetu mog učitelja A. J. Hoge -a, po mogućnosti redom svaki dan po jedan. Koje će se promjene vidjeti, na bolje naravno, u ritmu, akcentu, rječniku... Evo tih mojih govora.
Hoće li se vidjeti ikakve promjene dnevno, ili će samo biti vidljiva jedna velika eksponencijalna promjena između dana 1 i dana 40? Baš me zanima.
Moji su govori počeli tvrdo, ritam je moj materinji, izgovor je bliži hrvatskom. Ali jedno je važno što vi ne znate, a sad ću vam reći: ne prevodim dok govorim. U glavi mi je samo engleski i kopam izravno po engleskim riječima. To traženje prave riječi me usporava i usporava me malo i gramatika. Znam da o gramatici ne trebam voditi računa, ali vodim. To treba postati automatizam, tečno, riječi i gramatika moraju teći iz mojih usta bez da o tome misli moj mozak. Moj mozak treba misliti na sadržaj, na ono što će reći, a ne misliti na ritam, gramatiku i koju će riječ upotrijebiti.
Tek sad vidim svu tajnovitost ljudskog govora i kako o tome jako malo znamo. Mozak misli jedno, a iz usta izlazi ritam, riječi, akcent, gramatika kao ambalaža sadržaja kojeg nam isporučuje mozak.
Imam osjećaj da će se taj fenomen govora u ovih 40 dana pokazati i u mom engleskom. Govor nije pisanje pa da moraju rečenice biti strogo pravilne. Govor je uzvikivanje, emocija, entuzijazam, tiho, glasno, urlanje, šaptanje i bio bi jako dosadan kad bi bio kao pisanje.
Pisanje je sasvim druga stvar. Napišemo, pa to ispravljamo, dotjerujemo, editiramo, izgovaramo, pa opet ispravljamo, sve mora biti gramatički točno jer čitatelj nema koga pitati molim? što? aaaaaaaaa? kao što ima u razgovoru licem u lice.
Pisanje ulazi u naš mozak kroz oči ili preko opipa i tu je važno gdje smo stavili zarez, gdje dvotočku, uskličnik, upitnik, dok u govoru mi ne izgovaramo "upitnik", "uskličnik", jedino ponekad kažemo "i točka :)".
Zato nas u razgovoru nitko ne treba ispravljati jer bi time samo pokvario razgovor, izgubili bi fokus na temu razgovora. Razgovor je da se upada, prekida, pokazuje licem razumijevanje, duhovitost, tugu.
Drame su autori pisali za glumce, pa nisu pisali kako će to glumci izvesti, nema konteksta, nego samo dijalozi, jer je glumac taj koji će taj razgovor odglumiti na svoj način, čak isti glumac u svakoj predstavi drukčije.
Tome se trebam prepustiti i ja u svom javnom govoru, toj slučajnosti mog raspoloženja da kažem nešto baš tako toga trenutka, ne brinući o ičemu nego onom što želim reći. Daleko smo od vlastitog maksimuma, uvijek.
Hoće li se vidjeti ikakve promjene dnevno, ili će samo biti vidljiva jedna velika eksponencijalna promjena između dana 1 i dana 40? Baš me zanima.
Moji su govori počeli tvrdo, ritam je moj materinji, izgovor je bliži hrvatskom. Ali jedno je važno što vi ne znate, a sad ću vam reći: ne prevodim dok govorim. U glavi mi je samo engleski i kopam izravno po engleskim riječima. To traženje prave riječi me usporava i usporava me malo i gramatika. Znam da o gramatici ne trebam voditi računa, ali vodim. To treba postati automatizam, tečno, riječi i gramatika moraju teći iz mojih usta bez da o tome misli moj mozak. Moj mozak treba misliti na sadržaj, na ono što će reći, a ne misliti na ritam, gramatiku i koju će riječ upotrijebiti.
Tek sad vidim svu tajnovitost ljudskog govora i kako o tome jako malo znamo. Mozak misli jedno, a iz usta izlazi ritam, riječi, akcent, gramatika kao ambalaža sadržaja kojeg nam isporučuje mozak.
Imam osjećaj da će se taj fenomen govora u ovih 40 dana pokazati i u mom engleskom. Govor nije pisanje pa da moraju rečenice biti strogo pravilne. Govor je uzvikivanje, emocija, entuzijazam, tiho, glasno, urlanje, šaptanje i bio bi jako dosadan kad bi bio kao pisanje.
Pisanje je sasvim druga stvar. Napišemo, pa to ispravljamo, dotjerujemo, editiramo, izgovaramo, pa opet ispravljamo, sve mora biti gramatički točno jer čitatelj nema koga pitati molim? što? aaaaaaaaa? kao što ima u razgovoru licem u lice.
Pisanje ulazi u naš mozak kroz oči ili preko opipa i tu je važno gdje smo stavili zarez, gdje dvotočku, uskličnik, upitnik, dok u govoru mi ne izgovaramo "upitnik", "uskličnik", jedino ponekad kažemo "i točka :)".
Zato nas u razgovoru nitko ne treba ispravljati jer bi time samo pokvario razgovor, izgubili bi fokus na temu razgovora. Razgovor je da se upada, prekida, pokazuje licem razumijevanje, duhovitost, tugu.
Drame su autori pisali za glumce, pa nisu pisali kako će to glumci izvesti, nema konteksta, nego samo dijalozi, jer je glumac taj koji će taj razgovor odglumiti na svoj način, čak isti glumac u svakoj predstavi drukčije.
Tome se trebam prepustiti i ja u svom javnom govoru, toj slučajnosti mog raspoloženja da kažem nešto baš tako toga trenutka, ne brinući o ičemu nego onom što želim reći. Daleko smo od vlastitog maksimuma, uvijek.
Primjedbe
Objavi komentar