Edith Piaf izlazi iz WC-a, sjeda na stolicu pogrbljena gotovo glavom do koljena. Na suprotnoj strani ogromne prostorije desetak ljudi i žena svečano odjevenih čekaju njen odgovor hoće li zadnji put nastupiti u Olimpiji. U ogromnim su dugovima. Ona izgovara "Ne". Tim ljudima tamo klecaju koljena i padaju glave na prsa, sjedaju ili izlaze kao ljudi koji su bankrotirali i sad idu skočiti s balkona. Edith u bolovima od kostobolje, presamićena, ne diže glave.
Netko uzvikuje: "Edith, jedan čovjek ima pjesmu za vas."
Edith: "Neka ju počne, brzo, jako sam umorna."
Čovjek ulijeće u prostoriju sjeda za klavir na sredini dvorane malo na strani. Brzo stavlja note ispred sebe i počinje: svira a onda pjeva "Non, je ne regrette rien..."
Edith oživljava, podiže glavu i oživljeno lice okreće prema njemu i kaže: "To je moj život, idem u Olimpiju." U dvorani uzdah olakšanja.
Umrla joj je kćer, ubijen je čovjek koji ju je izbavio od ulice, poginuo je čovjek kojeg je voljela, kosti joj izjeda reuma i nakon svega toga se pojavljuje ta pjesma.
Umrla joj je kćer, ubijen je čovjek koji ju je izbavio od ulice, poginuo je čovjek kojeg je voljela, kosti joj izjeda reuma i nakon svega toga se pojavljuje ta pjesma.
Evo tog ozarenog lica Oscarom nagrađene Marion Cotillard.
Primjedbe
Objavi komentar