Zanimanje #influencer = živjeti od AdSense, sponzora, ne od "kupaca"
Živjeti od svog utjecateljstva ima samo jedan problem: ako jedan dan ne radiš zaboravljen si kao da te nikad nije bilo i prihod stane isti tren.
To je bjesomučan rad, rad u transu. Glava je stalno u tome. Ne možeš reći svojim idejama, hej ideje ne dolazite mi danas više, pet je sati, moj posao za danas je završen. Ne. One naviru. Ti si na cesti i parkiraš auto svako malo da ih zapišeš, ili hodaš i zapisuješ.
Nevjerojatno je kako ideje nestaju baš kao što su i došle. Dolaze od nikud i odlaze u nikud. Nema šanse da se ikad, ikad sjetiš ideje od prije 2 minuta ako je nisi zapisao, ili ako se slučajno jednog dana iznebuha sama opet javi, što nisam doživio. Ode i nema je nikad više.
Pišeš tvitove, jedan, pa drugi i odjednom si otvorio potok, rijeku, slap, tvitovi ti ne prestaju dolaziti u glavu. Ako ih ukloniš, onda ne prestaju biti uklonjeni. Zato smo za društvene mreže zaljepljeni ili odljepljeni, ima nas, ili nas nema.
Imaš vrećicu bombona i podjeliš ih i kraj, nema više. Ali kad djeliš svoje misli nema kraja, one krenu i ne možeš ih zaustaviti, tj. možeš na silu, kažeš sebi, nema više i ugasiš računalo, mobitel što već. Ako nemaš tu silu, ode rijeka u ocean.
Na društvenim mrežama možeš odmah danas biti utjecajan ako zaredaš stotinjak svojih misli do ponoći. To će privući ljude, to je kao kad se na tržnici skupe oko nekoga pa svi idu vidjeti što je. Propinju se da vide, kad vide, kažu sebi a to je to i odu.
Vi opet sutra sto misli, sto figura, slika, animacija, i populacija pratitelja raste strahovito, eksponencijalno. Ako ste stavili AdSense, ili kupili 1000 pretplatitelja na svoj YouTube kanal, svaki dan po 600 novih tviteraša pratili, slali obavijesti na FB, pisali to u blogu, eto vas u par dana s nekoliko tisuća dnevno revnih gledatelja, čitatelja, a onda dalje ode to okomito gore jer vi vaš vlak na ugljen ne prestajete ložiti 24 sata, zašto ne, ne mora se svaki dan spavati.
I to je to. Ako se samo na tren zaustaviš lopatati ugljen u vatru kotla, vidiš ogroman pad gledatelja, čitatelja. To je jako osjetljiva djelatnost. Ložiš, parni kotao vrije, prestaneš ložiti, parni kotao se ohladi.
I tako u par mjeseci dođeš do milijun gledatelja mjesečno, dva, tri milijuna, i ne možeš stati, zarada je dobra, voliš to raditi.
Samo nikad ne pomisli da će itko pitati za tebe ako staneš. Kao da te nikad i nije bilo.
I tako ustvari cijeli život prožive show biznismeni. Da Frank Sinatra nije svaki dan pjevao, snimao, bio u medijima, ne bi bio što je. Tako svi u tome poslu. Nema te danas, nitko ne pita gdje si. Jer, nove generacije ustvari ne dolaze s godinama, nego s danima. danas su već drugi klinci na mreži, i to što si jučer imao milijun gledatelja, a danas nisi objavio ništa, nema gledatelja jer novi ne znaju za tebe.
Zato je svaka naša objava živa najviše minut dva, i nakon toga ponire, nije za nas niti arhiva.
Toliko informacija pristiže nam danas da nikom ne pada niti na pamet okrenuti se iza.
Živjeti od svog utjecateljstva ima samo jedan problem: ako jedan dan ne radiš zaboravljen si kao da te nikad nije bilo i prihod stane isti tren.
To je bjesomučan rad, rad u transu. Glava je stalno u tome. Ne možeš reći svojim idejama, hej ideje ne dolazite mi danas više, pet je sati, moj posao za danas je završen. Ne. One naviru. Ti si na cesti i parkiraš auto svako malo da ih zapišeš, ili hodaš i zapisuješ.
Nevjerojatno je kako ideje nestaju baš kao što su i došle. Dolaze od nikud i odlaze u nikud. Nema šanse da se ikad, ikad sjetiš ideje od prije 2 minuta ako je nisi zapisao, ili ako se slučajno jednog dana iznebuha sama opet javi, što nisam doživio. Ode i nema je nikad više.
Pišeš tvitove, jedan, pa drugi i odjednom si otvorio potok, rijeku, slap, tvitovi ti ne prestaju dolaziti u glavu. Ako ih ukloniš, onda ne prestaju biti uklonjeni. Zato smo za društvene mreže zaljepljeni ili odljepljeni, ima nas, ili nas nema.
Imaš vrećicu bombona i podjeliš ih i kraj, nema više. Ali kad djeliš svoje misli nema kraja, one krenu i ne možeš ih zaustaviti, tj. možeš na silu, kažeš sebi, nema više i ugasiš računalo, mobitel što već. Ako nemaš tu silu, ode rijeka u ocean.
Na društvenim mrežama možeš odmah danas biti utjecajan ako zaredaš stotinjak svojih misli do ponoći. To će privući ljude, to je kao kad se na tržnici skupe oko nekoga pa svi idu vidjeti što je. Propinju se da vide, kad vide, kažu sebi a to je to i odu.
Vi opet sutra sto misli, sto figura, slika, animacija, i populacija pratitelja raste strahovito, eksponencijalno. Ako ste stavili AdSense, ili kupili 1000 pretplatitelja na svoj YouTube kanal, svaki dan po 600 novih tviteraša pratili, slali obavijesti na FB, pisali to u blogu, eto vas u par dana s nekoliko tisuća dnevno revnih gledatelja, čitatelja, a onda dalje ode to okomito gore jer vi vaš vlak na ugljen ne prestajete ložiti 24 sata, zašto ne, ne mora se svaki dan spavati.
I to je to. Ako se samo na tren zaustaviš lopatati ugljen u vatru kotla, vidiš ogroman pad gledatelja, čitatelja. To je jako osjetljiva djelatnost. Ložiš, parni kotao vrije, prestaneš ložiti, parni kotao se ohladi.
I tako u par mjeseci dođeš do milijun gledatelja mjesečno, dva, tri milijuna, i ne možeš stati, zarada je dobra, voliš to raditi.
Samo nikad ne pomisli da će itko pitati za tebe ako staneš. Kao da te nikad i nije bilo.
I tako ustvari cijeli život prožive show biznismeni. Da Frank Sinatra nije svaki dan pjevao, snimao, bio u medijima, ne bi bio što je. Tako svi u tome poslu. Nema te danas, nitko ne pita gdje si. Jer, nove generacije ustvari ne dolaze s godinama, nego s danima. danas su već drugi klinci na mreži, i to što si jučer imao milijun gledatelja, a danas nisi objavio ništa, nema gledatelja jer novi ne znaju za tebe.
Zato je svaka naša objava živa najviše minut dva, i nakon toga ponire, nije za nas niti arhiva.
Toliko informacija pristiže nam danas da nikom ne pada niti na pamet okrenuti se iza.
Primjedbe
Objavi komentar