Roditelji i škola prije 150 godina u literaturi

Ksaver šandor Gjalski, Đurđica Agićeva, 1889.
Citiram
Osim toga je - i to ju je najviše boljelo - zamijetila da djeca od kuće dobivaju o školi pojam preziran, čisto neprijatan. Često se to pokazalo kad bi koje dijete kaznila. Mnogo bi se dijete znalo groziti sa roditeljima, koji su mu kaže, rekli neka se ne dade kazniti jer je učiteljica njihova službenica koju oni plaćaju. Nekoliko puta došli zbilja roditelji u školu da pozovu na račun "meštrovicu", što im je kaznila dijete. Nekakva prosta žena nahrupila u školu, pa i ne pozdravivši Đurđice, zaviče: "A gdje si, rano moja, što da trpiš, - što će tebe tko u rešt stavljati! 'Ajde ti kući. Da, - što vi mislite, ako ste vi meštrovica, da vi možete dijecu našu mučiti! zar vas za to plaćamo? Valjda ste za to ovdje, da učite, pa ako dijete odmah ne znade, a vi njega nemojte ovdje zadržavati. Nije moje dijete takovo, nisam ga ja devet mjeseci pod srcem nosila da ga vi onda zatvarate.!" I došlo još krupnije, a Đurđica ni da bi jedne riječi smogla. Drugi put došao kancelist Nalješković da pita kakva je to nova "forma" mučiti djecu, te joj još davati zadaće da kod kuće rade. "Dijete mi je slabo, zar da ga umorite tim ludim zadaćama? Dosta da četiri sata na dan ovdje sjedi. dajte se vi trudite u školi, koliko treba, pa neće trebati da djeca kod kuće još rade." Ni ovome nije mogla Đurđica ništa da uradi.
Kraj citata

Primjedbe