Koliko nam je čvrsto tlo ispod nogu vidi se najbolje iz Dnevnika Davora Rostuhara. Kao on sad na Antartiku, tako će živjeti prvi ljudi na Marsu. Visoko. jako visoko će živjeti. Davor sad živi na tehnološkom drvetu. Fizički on ima tvrdo tlo pod nogama, ali njegov život ovisi o tehnologiji. Kao šator u kojem sad odmara, tako bi mogao, da je kolonizator, imati i šator za vrt. Gleda filmove, piše na društvenim mrežama, čita Kindle, razgovara sa svojima. Kad bi te aktivnosti generirale prihod potreban za život koji sad živi, on bi mogao ostati na Antarktiku koliko hoće. Okrene broj na mobitelu i avion s hranom stiže. Mogao bi dovesti svoju obitelj, prijatelje, podići šatore za školu, dovesti učitelje, podići grad, selo.
A sad se vratimo civilizaciji. Mi živimo kao Davor na Antarktiku. Svaki dan nam dolazi ispred vrata avion zvan trgovina sa svom hranom. U blizini su šatori zvani škole, uredi. Hodamo u odjeći koja nas štiti. Imamo u stanu sve što Davor sad ima u šatoru. Računi za to nam stižu. Davoru je za popeti se na to tehnološko brdo na kojem je sad trebalo 200 tisuća dolara. Koliko je našoj civilizaciji trebalo za ovo gdje smo sad. Živimo sve više i više od Zemlje. Ali bi se svako toliko trebali sjetiti da je naše osobno samo ono kad tresnemo na tlo. To ne bi trebali zaboraviti nahraniti.
Primjedbe
Objavi komentar