Knjigu na engleskom o mome učenju engleskoga zadnje dvije godine pišem na dva načina. Jedan je kad editiram i pišem istovremeno, a drugi je kad samo pišem svoju ideju, a onda nakon puno teksta editiram.
Pod pisanjem mislim na pisanje onoga o čemu pišem, što mi je u glavi na tu temu. Editiranje je pretvaranje toga brda pisanja u suvisle, po mogućnosti što kraće rečenice jer su tada i jasnije. Pokazalo se da kao početnik nisam u stanju istovremeno pisati i editirati, jer puno zastajkujem, dugo mislim o editiranju, i onda mi ispadne i meni samome nejasna rečenica, nejasno što sam htio reći.
Zato ostajem definitivno kod varijante u kojoj najprije istresem na ekran što mislim ne vodeći računa ni o čemu drugom. Upravo sam tako večeras za dva sata pisanja od 21:30 do 23:30 napisao 1482 riječi, što je moj novi osobni rekord. A sad ću vidjeti koliko će mi vremena trebati za editiranje. Pišem u Grammarly koja sa strane izbaci sve greške, prijedloge, gramatiku, stil i trenutno je toga puno.
Kad god sam ovako pisao, začudio sam se kako ustvari pravim malo grešaka. To je isto kao što sad odjednom pravopis mi ne nađe niti jednu grešku u mojim postovima na hrvatskom.
Ovaj engleski sam pisao brzinom kao hrvatski, jer nisam mislio na gramatiku i stil, na ništa nego misao u glavi i praktički sam mislio i pisao na engleskom. Ogromnu sam sebi korist napravio što sam slušao profesora A. J. Hoge dvije godine svaki dan nekoliko sati, danima jedno te isto. Slušati jedno te isto danima je jedini način za staviti to u dugotrajnu memoriju.
Zanimljivo je kad sam prije mjesec dana počeo slušati vijesti na engleskom, govornici raspalili 400% brže nego A. J. Hoge, i ja prvi dan razočaran, ništa ne razumijem. Ali očekujući od ljudskog mozga čuda, ja kažem sebi, slušaj svaku večer pa ćeš vidjeti što se dešava. I stvarno, već drugu večer kao da razumijem puno toga, a evo danas razumio sam sve. Treba mozgu dati vremena da se privikne na novu brzinu. Ista je stvar s TED-om.
Tamo se treba priviknuti na svakog govornika posebno, jer svaki ima drugu brzinu govora, boju glasa, ritam, akcent, i tu treba vremena, za neke duže, za neke ni malo.
Kad sad o svemu razmislim, dvije godine slušanja svaki dan po 3 sata i više uz hodanje najmanje dva sata, ostalo za računalom, to je ogromna investicija čovjekovih resursa i toliko je gotovo nemoguće odvojiti radnom čovjeku. Od kad sam u mirovini, meni je nestalo razreda, i stvorilo mi se ogromno vrijeme, i to koje vrijeme, sunčano i toplo ispod plavog neba i kraj plavog mora.
Uz put, opet sam poslušao neke dijelove u najposjećenijem tečaju Coursere, Učiti kako učiti. Taj tečaj vam preporučujem. Nadam se da je i dalje besplatan, a da se naplaćuje samo ispit onima koji ispit žele i certifikat.
Pod pisanjem mislim na pisanje onoga o čemu pišem, što mi je u glavi na tu temu. Editiranje je pretvaranje toga brda pisanja u suvisle, po mogućnosti što kraće rečenice jer su tada i jasnije. Pokazalo se da kao početnik nisam u stanju istovremeno pisati i editirati, jer puno zastajkujem, dugo mislim o editiranju, i onda mi ispadne i meni samome nejasna rečenica, nejasno što sam htio reći.
Zato ostajem definitivno kod varijante u kojoj najprije istresem na ekran što mislim ne vodeći računa ni o čemu drugom. Upravo sam tako večeras za dva sata pisanja od 21:30 do 23:30 napisao 1482 riječi, što je moj novi osobni rekord. A sad ću vidjeti koliko će mi vremena trebati za editiranje. Pišem u Grammarly koja sa strane izbaci sve greške, prijedloge, gramatiku, stil i trenutno je toga puno.
Kad god sam ovako pisao, začudio sam se kako ustvari pravim malo grešaka. To je isto kao što sad odjednom pravopis mi ne nađe niti jednu grešku u mojim postovima na hrvatskom.
Ovaj engleski sam pisao brzinom kao hrvatski, jer nisam mislio na gramatiku i stil, na ništa nego misao u glavi i praktički sam mislio i pisao na engleskom. Ogromnu sam sebi korist napravio što sam slušao profesora A. J. Hoge dvije godine svaki dan nekoliko sati, danima jedno te isto. Slušati jedno te isto danima je jedini način za staviti to u dugotrajnu memoriju.
Zanimljivo je kad sam prije mjesec dana počeo slušati vijesti na engleskom, govornici raspalili 400% brže nego A. J. Hoge, i ja prvi dan razočaran, ništa ne razumijem. Ali očekujući od ljudskog mozga čuda, ja kažem sebi, slušaj svaku večer pa ćeš vidjeti što se dešava. I stvarno, već drugu večer kao da razumijem puno toga, a evo danas razumio sam sve. Treba mozgu dati vremena da se privikne na novu brzinu. Ista je stvar s TED-om.
Tamo se treba priviknuti na svakog govornika posebno, jer svaki ima drugu brzinu govora, boju glasa, ritam, akcent, i tu treba vremena, za neke duže, za neke ni malo.
Kad sad o svemu razmislim, dvije godine slušanja svaki dan po 3 sata i više uz hodanje najmanje dva sata, ostalo za računalom, to je ogromna investicija čovjekovih resursa i toliko je gotovo nemoguće odvojiti radnom čovjeku. Od kad sam u mirovini, meni je nestalo razreda, i stvorilo mi se ogromno vrijeme, i to koje vrijeme, sunčano i toplo ispod plavog neba i kraj plavog mora.
Uz put, opet sam poslušao neke dijelove u najposjećenijem tečaju Coursere, Učiti kako učiti. Taj tečaj vam preporučujem. Nadam se da je i dalje besplatan, a da se naplaćuje samo ispit onima koji ispit žele i certifikat.
Primjedbe
Objavi komentar