Moj primjer je za sad vrlo rijedak, a možda i jedinstven - da čovjek u 67-oj. 30-40% gluh uči engleski preko sluha. Dobio sam prvi komentar
"Thank you, Mr Ivica, for your incredlble sharing"
od Minh Th?o.
Znao sam da imam dobru priču
Zašto sam znao da moja gluhoća nije prepreka? Ako čujem i razumijem materinji jezik, onda ću isto tako čuti i razumjeti engleski. Čovjek je stroj za učenje bilo čega pa tako i stranog jezika. Ako dovoljno dugo, svaki dan slušam engleski, po desetak dana, dva sata svaki dan jedno te isto, tekst koji razumijem što znači, ako treba i mjesec dana jedno te isto, dva mjeseca, koliko treba, mozak će se priviknuti na ono što čuje i to razumjeti.
Uhu kojem odlično čuje trebat će kraće vrijeme.
Sve je to povezano s rezolucijom moga sluha. Rezolucija sluha je mjera koliko može registrirati riječi u nekoj brzini izgovora. Prije dvije godine slušajući najbrže vijesti na engleskom, nisam razumio niti jednu riječ. Danas razumijem 70% i to je mozgu nakon nekog vremena slušanja, dana mjeseci, godina, sasvim dovoljno da razumije sve.
Zanimljivo je kad gledam tekst i slušam izvornog govornika na TED-u, vijestima, ma kojom brzinom govorio, sve riječi jasno čujem i razumijem. Nešto za nevjerovati. Kao da ronite pod morem bez maske i s maskom. I tako sve te kombinacije slušanja, gledanja, su podloga mozgu da on odradi sav posao i sve razumije. Kako on to složi i uspije nikad nećemo znati, samo znao daje čudo za učenje. Ne dati mu hranu za učenje je velika šteta za vlasnika, ima ga neiskorištena, ne radi ništa, dosadno mu je. Najveća avantura je u našem mozgu, nije ni u putovanjima, ni čitanju, ni ičemu, nego baš u "mišljenju radi mišljenja", samo trebamo ložiti.
U TV seriji Genije, Albert Einstein je rekao svome ocu: "Ne ću biti inženjer, ne želim svoju kreativnost izgubiti na usavršavanju proizvoda, nego je osloboditi. Želim misliti radi mišljenja, bit ću profesor."
Ono što možemo i nije avantura. Prava avantura je ono što ne možemo.
"Thank you, Mr Ivica, for your incredlble sharing"
od Minh Th?o.
Znao sam da imam dobru priču
Zašto sam znao da moja gluhoća nije prepreka? Ako čujem i razumijem materinji jezik, onda ću isto tako čuti i razumjeti engleski. Čovjek je stroj za učenje bilo čega pa tako i stranog jezika. Ako dovoljno dugo, svaki dan slušam engleski, po desetak dana, dva sata svaki dan jedno te isto, tekst koji razumijem što znači, ako treba i mjesec dana jedno te isto, dva mjeseca, koliko treba, mozak će se priviknuti na ono što čuje i to razumjeti.
Uhu kojem odlično čuje trebat će kraće vrijeme.
Sve je to povezano s rezolucijom moga sluha. Rezolucija sluha je mjera koliko može registrirati riječi u nekoj brzini izgovora. Prije dvije godine slušajući najbrže vijesti na engleskom, nisam razumio niti jednu riječ. Danas razumijem 70% i to je mozgu nakon nekog vremena slušanja, dana mjeseci, godina, sasvim dovoljno da razumije sve.
Zanimljivo je kad gledam tekst i slušam izvornog govornika na TED-u, vijestima, ma kojom brzinom govorio, sve riječi jasno čujem i razumijem. Nešto za nevjerovati. Kao da ronite pod morem bez maske i s maskom. I tako sve te kombinacije slušanja, gledanja, su podloga mozgu da on odradi sav posao i sve razumije. Kako on to složi i uspije nikad nećemo znati, samo znao daje čudo za učenje. Ne dati mu hranu za učenje je velika šteta za vlasnika, ima ga neiskorištena, ne radi ništa, dosadno mu je. Najveća avantura je u našem mozgu, nije ni u putovanjima, ni čitanju, ni ičemu, nego baš u "mišljenju radi mišljenja", samo trebamo ložiti.
U TV seriji Genije, Albert Einstein je rekao svome ocu: "Ne ću biti inženjer, ne želim svoju kreativnost izgubiti na usavršavanju proizvoda, nego je osloboditi. Želim misliti radi mišljenja, bit ću profesor."
Ono što možemo i nije avantura. Prava avantura je ono što ne možemo.
Primjedbe
Objavi komentar