Zadovoljan sam sad s ovom putanjom mojih misli o emocijama, podsvjesti iz koje onda izroni želja i vjerovanje da ćemo tu želju ispuniti. Želja je jako jako konkretna, do najmanjeg detalja. Nije komplicirana. Podsvjesti je nije bilo teško definirati.
U nekom razredu osnovne škole, neki su nas ljudi gledali kako na "gmajni" igramo nogomet ispred škole.
nastavnik ili učitelj, nam je poslije toga rekao: ti, ti, ti, ..., sutra na stadion Metalca u toliko sati na dogovor za treniranje nogometa. Među odabranima sam bio ja, ali je bio i Klijo (Senzen). Klijo je dogurao do reprezentacije svijeta, najboljeg lijevog krila na svijetu, a ja sam nakon godinu dana odustao od treniranja (jer su me stalno stavljali u obranu, a ja sam htio igrati u napadu, iako kad se sad sjetim svih igrača, bili su genijalci, genijalci!, a ja sam se među njima našao samo radi moga entuzijazma, ogromne želje da pobjedi moj tim, tako sad mislim).
I sad, zašto sam ja odustao, a Senzen dogurao do svjetskog vrha? Obojica smo imali emocije za nogomet, ogromnu radost, i obojici je ta emocija hranila podsvjest. Ali sport ima i jednu inteligenciju koje mi nismo svjesni, ali je drugi vide izvana, i ta sportska, nogometna inteligencija je kod Klije bila vjerojatno strahovito velika. Bilo kako bilo, iz njegove podsvjesti je izronila želja da daje golove i istovremeno i vjerovanje da će uspješno svima davati golove i da može i hoće preći svakoga na ovom svijetu, svojim driblingom i trkom. Ta želja da daje golove, i vjerovanje da će ih davati bili su nešto jako jako konkretno u njegovoj glavi, a osim toga on je to već od ranog djetinjstva i radio skoro svaki dan ispred škole, a sad i na stadionu Metalca.
Ivaniševićev otac mi je bio asistent na FESB-u. Igrao je tenis. Pitat ću ga do koje sinovljeve godine je on pobjeđivao svog sina. Jedan moj kolega je igrao tenis. Rekao mi je da je do 12-te ivaniševićeve godine pobjeđivao Ivaniševića, a nakon toga Ivaniševića nitko nije mogao pobjediti. zar nije najnormalnija stvar da je iz podsvjesti Ivaniševića izišla želja da pobjedi sve do vrha i vizija kako to učiniti.
Davati golove, pobjediti tenisača na drugoj strani mreže, mogu li želje biti konkretnije? Ne mogu. Kao takve jasna su meta, a vjerovanje je toliko da je pobjeda zajamčena.
Mene su moje emocije i podsvjest odveli na FESB, na na brod, pa među učitelje, knjige, blogove.
Ali što je s ljudima koji se žale, žale, i žale, ali ništa ne poduzimaju? Zašto oni nemaju tako iz podsvjesti neku jako jako fokusiranu želju u paketu s vjerovanjem da to mogu i odmah se toga uhvate i ostvare? Zašto? I ti ljudi imaju emocije, i te emocije idu u podsvjest. Svi imamo emocije i svi imamo podsvjest.
Danas mi je palo na pamet da ti ljudi jednostavno imaju širu sliku, panoramsku sliku i da te ljude ne zarobljavaju detalji. Pobjeđivati u tenisu je detalj. završiti fakultet je detalj. Pisati knjigu je detalj. Detalj čovjeka zaokupi i on propušta zbivanja, propušta novine, TV, ratove, što je rekao ovaj, što onaj, prilike, propušta i prilike, propušta i odrastanje djece, propušta mnogo vremena s obitelji, djeca odjednom narasla, žena odjednom starija nego prije, tko zna, ne znam, možda ljudi drže tu široku sliku i moram ovo, moram ono, moram ovo, moran ono, i tako svaki dan puno toga moram i nemam vremena za sebe, jer pisati knjigu i nikoga ne vidjeti i ne čuti mjesecima je egoistično stanje, ne djeliš, radiš nešto što te uhvatilo pa ne pušta, fokusiran, u stanju "flow", ništa TV, ništa novine, ništa prijatelji, ništa obitelj...
Moguće lako da ta panoramska slika "moram puno toga pa i novine i TV jer baš me zanima što će sad onaj odgovoriti, pa to moram znati naravno, to me zanima", obrazovanje, sport, kultura i umjetnost, politika, događanja, privatne obveze, službene obveze, "pa sve te konce moram imati u svojim rukama" i naravno žaliti se svaki dan, žaliti i žaliti i žaliti jer drugi je mogao ono što je mogao, lako njemu a da je njemu kao i meni vidio bi ga ja onda i sve tako ...
Panoramske obveze su kod nekih toliko jake da detalji nemaju šanse probiti se do svijesti i postati glavni te izbiti u želji i vjerovanju da to čovjek može ostvariti. Panorama i pratiti sve je očito sama za sebe jedna jaka stvar, vrlo jaka, kao najjača moguća navika koja zauzme sve čovjekovo vrijeme i tu se kosi s detaljima, jer svaki detalj traži isto tako sve vrijeme.
Kako se ljudi mogu otrgnuti od panoramske slike, i da li uopće žele, jer to što kukaju je možda samo dio takvog života, ide jedno uz drugo, jer je onaj detaljista u svom detalju daleko dogurao, ali taj detaljista zato kaska u panorami, nema pojma tko je predsjednik ...
Detaljistu s druge strane ne ostane vremena niti za kukanje niti mu se kuka. On ima svoju dudlu., sretan, vesel, entuzijastičan, posvećen. Da, ali on ne zna ...
U nekom razredu osnovne škole, neki su nas ljudi gledali kako na "gmajni" igramo nogomet ispred škole.
nastavnik ili učitelj, nam je poslije toga rekao: ti, ti, ti, ..., sutra na stadion Metalca u toliko sati na dogovor za treniranje nogometa. Među odabranima sam bio ja, ali je bio i Klijo (Senzen). Klijo je dogurao do reprezentacije svijeta, najboljeg lijevog krila na svijetu, a ja sam nakon godinu dana odustao od treniranja (jer su me stalno stavljali u obranu, a ja sam htio igrati u napadu, iako kad se sad sjetim svih igrača, bili su genijalci, genijalci!, a ja sam se među njima našao samo radi moga entuzijazma, ogromne želje da pobjedi moj tim, tako sad mislim).
I sad, zašto sam ja odustao, a Senzen dogurao do svjetskog vrha? Obojica smo imali emocije za nogomet, ogromnu radost, i obojici je ta emocija hranila podsvjest. Ali sport ima i jednu inteligenciju koje mi nismo svjesni, ali je drugi vide izvana, i ta sportska, nogometna inteligencija je kod Klije bila vjerojatno strahovito velika. Bilo kako bilo, iz njegove podsvjesti je izronila želja da daje golove i istovremeno i vjerovanje da će uspješno svima davati golove i da može i hoće preći svakoga na ovom svijetu, svojim driblingom i trkom. Ta želja da daje golove, i vjerovanje da će ih davati bili su nešto jako jako konkretno u njegovoj glavi, a osim toga on je to već od ranog djetinjstva i radio skoro svaki dan ispred škole, a sad i na stadionu Metalca.
Ivaniševićev otac mi je bio asistent na FESB-u. Igrao je tenis. Pitat ću ga do koje sinovljeve godine je on pobjeđivao svog sina. Jedan moj kolega je igrao tenis. Rekao mi je da je do 12-te ivaniševićeve godine pobjeđivao Ivaniševića, a nakon toga Ivaniševića nitko nije mogao pobjediti. zar nije najnormalnija stvar da je iz podsvjesti Ivaniševića izišla želja da pobjedi sve do vrha i vizija kako to učiniti.
Davati golove, pobjediti tenisača na drugoj strani mreže, mogu li želje biti konkretnije? Ne mogu. Kao takve jasna su meta, a vjerovanje je toliko da je pobjeda zajamčena.
Mene su moje emocije i podsvjest odveli na FESB, na na brod, pa među učitelje, knjige, blogove.
Ali što je s ljudima koji se žale, žale, i žale, ali ništa ne poduzimaju? Zašto oni nemaju tako iz podsvjesti neku jako jako fokusiranu želju u paketu s vjerovanjem da to mogu i odmah se toga uhvate i ostvare? Zašto? I ti ljudi imaju emocije, i te emocije idu u podsvjest. Svi imamo emocije i svi imamo podsvjest.
Danas mi je palo na pamet da ti ljudi jednostavno imaju širu sliku, panoramsku sliku i da te ljude ne zarobljavaju detalji. Pobjeđivati u tenisu je detalj. završiti fakultet je detalj. Pisati knjigu je detalj. Detalj čovjeka zaokupi i on propušta zbivanja, propušta novine, TV, ratove, što je rekao ovaj, što onaj, prilike, propušta i prilike, propušta i odrastanje djece, propušta mnogo vremena s obitelji, djeca odjednom narasla, žena odjednom starija nego prije, tko zna, ne znam, možda ljudi drže tu široku sliku i moram ovo, moram ono, moram ovo, moran ono, i tako svaki dan puno toga moram i nemam vremena za sebe, jer pisati knjigu i nikoga ne vidjeti i ne čuti mjesecima je egoistično stanje, ne djeliš, radiš nešto što te uhvatilo pa ne pušta, fokusiran, u stanju "flow", ništa TV, ništa novine, ništa prijatelji, ništa obitelj...
Moguće lako da ta panoramska slika "moram puno toga pa i novine i TV jer baš me zanima što će sad onaj odgovoriti, pa to moram znati naravno, to me zanima", obrazovanje, sport, kultura i umjetnost, politika, događanja, privatne obveze, službene obveze, "pa sve te konce moram imati u svojim rukama" i naravno žaliti se svaki dan, žaliti i žaliti i žaliti jer drugi je mogao ono što je mogao, lako njemu a da je njemu kao i meni vidio bi ga ja onda i sve tako ...
Panoramske obveze su kod nekih toliko jake da detalji nemaju šanse probiti se do svijesti i postati glavni te izbiti u želji i vjerovanju da to čovjek može ostvariti. Panorama i pratiti sve je očito sama za sebe jedna jaka stvar, vrlo jaka, kao najjača moguća navika koja zauzme sve čovjekovo vrijeme i tu se kosi s detaljima, jer svaki detalj traži isto tako sve vrijeme.
Kako se ljudi mogu otrgnuti od panoramske slike, i da li uopće žele, jer to što kukaju je možda samo dio takvog života, ide jedno uz drugo, jer je onaj detaljista u svom detalju daleko dogurao, ali taj detaljista zato kaska u panorami, nema pojma tko je predsjednik ...
Detaljistu s druge strane ne ostane vremena niti za kukanje niti mu se kuka. On ima svoju dudlu., sretan, vesel, entuzijastičan, posvećen. Da, ali on ne zna ...
Primjedbe
Objavi komentar