Nakon položenog ispita na fakultetu, stanje u kojem bi se našao je prije depresija nego sreća. Dok sam učio bio sam u bestežinskom stanju, u stanju "flow", najboljoj mogućoj meditaciji, ploviš nekim novim svijetom, dio si bajke. Što je učenje nego bajka, utonuo si u bajku. Što više, glavni si junak bajke. I onda ispit, briljiraš i osvojiš zlato, i padneš u depru.
Pišem knjigu, opet isto, flow, bajka, odnesem knjigu u tiskaru, držim je u rukama tiskanu i kraj priče. Ta bajka je pročitana. Srećom, bilo je drugih ispita iza tih, za depresiju nije bilo vremena. Bilo je drugih knjiga nakon te, za depresiju nije bilo vremena.
Plovio sam četiri i pol godine, i gotova priča. Ne zanima me više. Kraj. S ušteđenim novcem i kreditom kupio sam stan, kao da i nisam, što se neke sreće tiče. Stan je bio izgovor za plovidbu. Plovidba je bila flow.
Bliže se dvije godine kako svaki dan po nekoliko sati slušam engleski dok hodam. Neke izvorne govornike razumijem 100%. Testiram sebe kako me razumije Google, 99% ispiše sve točno što izgovorim.
Što znači postavi si cilj pa radi i kad ga postigneš si sretan. Nema veze. Sretan si što si živ, a taj osvojeni cilj je samo uzrok depresije ako se duže zadržiš na slavlju "sreće".
Sreća je u životu i radu, a osvojeni ciljevi su samo kratkotrajna uzbuđenja, pa dobro, možemo slobodno reći kratkotrajna sreća. Put do njih je i sreća i uzbuđenje. Postoje dvije sreće, kratkotrajna i stalna. Steknu ljudi vile, ferarije, bazene i kratkotrajna sreća se dogodi. Nakon nje vraćaju se svojoj dugotrajnoj sreći koja je stalna, ako je imamo. Ako je nemamo, treba se raspitati kako do nje doći. I nema veze s bazenom niti novcem.
Primjedbe
Objavi komentar