Na Facebooku smo svi utjecajni i svi smo fanovi. Svi smo ponekad napisali nešto bolje, nešto što nam se sviđa više od ostalog i što je dobilo više priznanja. Tako smo i mi tuđe nekad podijelili, komentirali, bili oduševljeni.
Nekad smo naprosto veći autori, originalniji, a nekad smo tek rutina, uobičajeno.
Od kud nam dolazi inspiracija za te dobre tekstove? Kad dolazi? Zašto dolazi?
Redom. Od kud dolazi? Inspiracija, svaka naša originalnost, naše autorstvo, dolazi iz naše podsvijesti u našu svijest.
Kad dolazi? Dolazi kad je svijest prazna, slobodna, u leru.
Zašto dolazi? Zato što joj je to normalno da dolazi a da je nitko ne zove. Naša podsvijest ispuni svaki slobodni prostor u našoj svijesti, kao pare iz vulkana, stalno izvire i izvire, ključa, čini klo klo klo.
Kad je naša svijest puna naših obveza ili briga, ako je to njoj kao što nam srce kuca, i kao što dišemo, ali zbog silne borbe naše svijesti, nismo svjesni poruka koje nam dolaze iz podsvijesti.
I zato je istina da svi možemo biti geniji. Oslobodimo svijest i naša podsvijest će nam slati remek djela, postat ćemo genijalci.
Mnogi slavni ljudi su hvatali svoju podsvijest tako što bi navijali sat da ih budi iz najdubljeg sna i odmah bi zapisivali svoj san (Salvador Dali, Edison).
Meni se u šetnji isprazni svijest i podsvijest uživa u cijelom prostoru za njene bisere. Nekome je to dok štrika, dok veze goblene, vozi bicikl, vrti se u vrtu, radi rutinske poslove koji ne angažiraju našu svijest. Stanje opuštenosti, razgovora, ma bilo koje situacije u kojima nas ništa ne progoni. Tad podsvijest uleti sa svojom pričom i neka od njih može biti rotor generatora za do tad nepostojeću struju, može biti pitanje kako će centralni sat sinkronizirati sat koji se kreće na vlaku, može biti i sam lik Nataše (Tolstoj, Rat i mir), a može biti i cijeli repertoar Ive Pogorelića u Lisinskom.
Meni podsvijest piše postove bloga. Sjednem i pišem, podsvijest mi diktira. Nevjerojatno nešto.
Lako je sad reći pustimo podsvijesti što više prostora i sve ćemo bolje rješavati, život će nam biti bolji, bit ćemo zadovoljniji. Ispunjavat će nam se snovi. Trka i strka nas goni nemilice. Emocije nemaju pardona.
Narodna izreka kaže: pustiti mozak na pašu. Eto to, pustimo mozak na pašu kad god možemo, ali i podsvijest uleti u svoj toj vrevi, bljesne nenajavljena bilo kad, probajmo uhvatiti bar to, dok je strka. Ništa nije stalno. Ima i mirnijih perioda u životu, bilo ih je i opet će biti. Hvatajmo svoju podsvijest u letu.
Proces učenja je idealan za podsvijest, jer to ne ide bez nje, ona nam sve to riješi i razjasni. Osim, ako nam se jako žuri pa sve memoriramo do sutra. To je velika šteta. To je učenje brutalnom silom. To je jako jako teško, jako dosadno i potpuni gubitak. napatili smo se s prisiljavanjem na memoriranje i na kraju od toga nam ništa nije ostalo. Ali kad nam se nikuda ne žuri, onda podsvijest sve nama razjasni i odjednom se ugodno osjećamo, znamo za cijeli život, a učenje je trajalo puno kraće nego kad nam se jako žurilo.
Nekad smo naprosto veći autori, originalniji, a nekad smo tek rutina, uobičajeno.
Od kud nam dolazi inspiracija za te dobre tekstove? Kad dolazi? Zašto dolazi?
Redom. Od kud dolazi? Inspiracija, svaka naša originalnost, naše autorstvo, dolazi iz naše podsvijesti u našu svijest.
Kad dolazi? Dolazi kad je svijest prazna, slobodna, u leru.
Zašto dolazi? Zato što joj je to normalno da dolazi a da je nitko ne zove. Naša podsvijest ispuni svaki slobodni prostor u našoj svijesti, kao pare iz vulkana, stalno izvire i izvire, ključa, čini klo klo klo.
Kad je naša svijest puna naših obveza ili briga, ako je to njoj kao što nam srce kuca, i kao što dišemo, ali zbog silne borbe naše svijesti, nismo svjesni poruka koje nam dolaze iz podsvijesti.
I zato je istina da svi možemo biti geniji. Oslobodimo svijest i naša podsvijest će nam slati remek djela, postat ćemo genijalci.
Mnogi slavni ljudi su hvatali svoju podsvijest tako što bi navijali sat da ih budi iz najdubljeg sna i odmah bi zapisivali svoj san (Salvador Dali, Edison).
Meni se u šetnji isprazni svijest i podsvijest uživa u cijelom prostoru za njene bisere. Nekome je to dok štrika, dok veze goblene, vozi bicikl, vrti se u vrtu, radi rutinske poslove koji ne angažiraju našu svijest. Stanje opuštenosti, razgovora, ma bilo koje situacije u kojima nas ništa ne progoni. Tad podsvijest uleti sa svojom pričom i neka od njih može biti rotor generatora za do tad nepostojeću struju, može biti pitanje kako će centralni sat sinkronizirati sat koji se kreće na vlaku, može biti i sam lik Nataše (Tolstoj, Rat i mir), a može biti i cijeli repertoar Ive Pogorelića u Lisinskom.
Meni podsvijest piše postove bloga. Sjednem i pišem, podsvijest mi diktira. Nevjerojatno nešto.
Lako je sad reći pustimo podsvijesti što više prostora i sve ćemo bolje rješavati, život će nam biti bolji, bit ćemo zadovoljniji. Ispunjavat će nam se snovi. Trka i strka nas goni nemilice. Emocije nemaju pardona.
Narodna izreka kaže: pustiti mozak na pašu. Eto to, pustimo mozak na pašu kad god možemo, ali i podsvijest uleti u svoj toj vrevi, bljesne nenajavljena bilo kad, probajmo uhvatiti bar to, dok je strka. Ništa nije stalno. Ima i mirnijih perioda u životu, bilo ih je i opet će biti. Hvatajmo svoju podsvijest u letu.
Proces učenja je idealan za podsvijest, jer to ne ide bez nje, ona nam sve to riješi i razjasni. Osim, ako nam se jako žuri pa sve memoriramo do sutra. To je velika šteta. To je učenje brutalnom silom. To je jako jako teško, jako dosadno i potpuni gubitak. napatili smo se s prisiljavanjem na memoriranje i na kraju od toga nam ništa nije ostalo. Ali kad nam se nikuda ne žuri, onda podsvijest sve nama razjasni i odjednom se ugodno osjećamo, znamo za cijeli život, a učenje je trajalo puno kraće nego kad nam se jako žurilo.
Primjedbe
Objavi komentar