Na kutiji piše "Pušenje ubija", ali ljudi i dalje puše. Svi znaju da nema posla bez učenja, ali ljudi i dalje ne uče.
Meni je liječnica rekla "Na desnom oku vam je počeo glaukom, počet će i na lijevom. Uzimajte ove kapi i bolest ćemo zaustaviti ili usporiti. S glaukomom se možete samo jedno jutro probuditi slijepi. Ta bolest je pritajena. Odjednom ste sljepi i povratka nema."
I ja ne stavljam kapi.
Zašto smo takvi? Ni prijetnje smrću, sljepilom, ili rušenjem cijeloga grada nas ne mogu pokrenuti da nešto promjenimo u svom životu, nešto, ne sve.
Miami na Floridi je najugroženiji grad radi podizanja razine mora i radi tornada i uragana koji se pojačavaju i koji odnose sve više ljudskih života i sve češće sobom donose i plimni val. Stručnjaci koji prate vrijeme imaju dokaze da bi u tekućem desetljeću moglo doći do kompletnog rušenja i potapanja Miamija. I nitko od ljudi se ne seli iz Miamija. Vlasti ne poduzimaju ništa oko toga, ni preseljenje niti brane ako su uopće moguće. A da ne govorim koliko smo se spremni mjenjati u odnosu na naš okoliš dugoročno, trajno. Odgađamo. Sve odgađamo. Još malo. Još malo. Od sutra. Od sutra.
Zašto smo tako inertni?
Odgovor smo možda dobili neku večer na TV National Geographic, koji glasi:
"Ljudi kažu sebi ma uživaj na plaži Miamija još malo, neće tornado danas. Tako danas, tako sutra."
Upravo ja to sebi kažem, uzimat ćeš Ivica te kapi, uživaj sad još malo bez njih, neće taj glaukom tako brzo naprijed.
Pušač kaže ma još malo ću uživati u cigareti, neću od toga umrijeti, pa ću onda prestati.
Čovjek kaže učit ću od idućeg ponedjeljka, neka još malo uživam bez te obveze.
Emocije. Sve su to emocije i cijeli naš život je emocija. Racionalno postoji, ali da bi stupilo na snagu mora postati emocija, mora nam to novo stanje leći, moramo se na njega psihički (čitaj emocionalno) pripremiti. Hoćemo li i kad? To se nikad ne zna.
To je jače od nas. Zato je potrebno sakupiti svu snagu, sve naše emocije u jedan trenutak i pokrenuti promjenu. U jutro se dobro najesti, jer naše emocije crpe snagu iz našeg stomaka.
Meni je liječnica rekla "Na desnom oku vam je počeo glaukom, počet će i na lijevom. Uzimajte ove kapi i bolest ćemo zaustaviti ili usporiti. S glaukomom se možete samo jedno jutro probuditi slijepi. Ta bolest je pritajena. Odjednom ste sljepi i povratka nema."
I ja ne stavljam kapi.
Zašto smo takvi? Ni prijetnje smrću, sljepilom, ili rušenjem cijeloga grada nas ne mogu pokrenuti da nešto promjenimo u svom životu, nešto, ne sve.
Miami na Floridi je najugroženiji grad radi podizanja razine mora i radi tornada i uragana koji se pojačavaju i koji odnose sve više ljudskih života i sve češće sobom donose i plimni val. Stručnjaci koji prate vrijeme imaju dokaze da bi u tekućem desetljeću moglo doći do kompletnog rušenja i potapanja Miamija. I nitko od ljudi se ne seli iz Miamija. Vlasti ne poduzimaju ništa oko toga, ni preseljenje niti brane ako su uopće moguće. A da ne govorim koliko smo se spremni mjenjati u odnosu na naš okoliš dugoročno, trajno. Odgađamo. Sve odgađamo. Još malo. Još malo. Od sutra. Od sutra.
Zašto smo tako inertni?
Odgovor smo možda dobili neku večer na TV National Geographic, koji glasi:
"Ljudi kažu sebi ma uživaj na plaži Miamija još malo, neće tornado danas. Tako danas, tako sutra."
Upravo ja to sebi kažem, uzimat ćeš Ivica te kapi, uživaj sad još malo bez njih, neće taj glaukom tako brzo naprijed.
Pušač kaže ma još malo ću uživati u cigareti, neću od toga umrijeti, pa ću onda prestati.
Čovjek kaže učit ću od idućeg ponedjeljka, neka još malo uživam bez te obveze.
Emocije. Sve su to emocije i cijeli naš život je emocija. Racionalno postoji, ali da bi stupilo na snagu mora postati emocija, mora nam to novo stanje leći, moramo se na njega psihički (čitaj emocionalno) pripremiti. Hoćemo li i kad? To se nikad ne zna.
To je jače od nas. Zato je potrebno sakupiti svu snagu, sve naše emocije u jedan trenutak i pokrenuti promjenu. U jutro se dobro najesti, jer naše emocije crpe snagu iz našeg stomaka.
Primjedbe
Objavi komentar